Vojska je organizirana oružana sila koja služi obrani države i provođenju njezine sigurnosne politike. U njezinom sastavu nalaze se djelatne vojne osobe, pričuvnici i ročnici. Djelatni vojni sastav čine profesionalni vojnici i časnici koji su stalno zaposleni u vojsci. Pričuvnici su bivši ročnici ili profesionalni vojnici koji su završili aktivnu službu, ali ostaju u pripravnosti za potencijalnu mobilizaciju. Ročnici su osobe koje prolaze vojnu obuku, a u slučaju obveznog vojnog roka, prisilno su regrutirani na služenje vojske.
Obvezni vojni rok predstavlja model prisilne mobilizacije u kojem država određuje određenu skupinu građana da služe u vojsci bez tržišne naknade. Po završetku službe, ročnici postaju razvrstani pričuvnici, čime nastavljaju sudjelovati u obrambenom sustavu bez odgovarajuće naknade za svoju stalnu pripravnost. Time se nameće sustav u kojem pojedinci subvencioniraju društvo koje brane, budući da ne dobivaju tržišnu kompenzaciju za vrijeme provedeno u vojsci niti za periodičnu pričuvnu obuku.
Obrana države je javno dobro, a kao i kod svakog javnog dobra, vrijedi pravilo da ne postoji besplatan ručak – netko mora snositi troškove. U slučaju obveznog vojnog roka, ti troškovi padaju direktno na leđa ročnika, koji su pod prijetnjom represivnog sustava prisiljeni raditi za manji iznos od tržišne vrijednosti svog rada. Time se stvara implicitni porez na one koji su regrutirani, dok se troškovi skrivaju od šire javnosti i ne vide se kao direktni izdaci u državnom proračunu.
Osim prisilnog rada po subvencioniranoj cijeni, obvezni vojni rok donosi sve neefikasnosti centralnog planiranja. Zanemaruje se činjenica da pojedinci imaju različite sposobnosti, afinitete i ekonomske prilike. Time nastaju dodatni skriveni troškovi, jer su ljudi prisiljeni provoditi vrijeme u zadacima koji nisu optimalni za njihove vještine.
U praksi to znači da će, primjerice, liječnik koji bi mogao liječiti pacijente morati provesti četiri mjeseca s grabljama i motikom zbog prigovora savjesti. Radnici koji su završili školovanje moraju čekati do godinu dana na odsluženje vojnog roka jer ih poslodavci ne žele zaposliti dok ne "reguliraju" vojnu obvezu. Mladi će umjesto započinjanja karijere upisivati studije ili emigrirati kako bi izbjegli služenje vojnog roka, dok će drugi fingirati prigovore savjesti ili zdravstvenu nesposobnost kako bi izbjegli prisilnu službu. Sve su to stvarni ekonomski gubici koji se ne vide u proračunskim izdacima, ali imaju značajan učinak na gospodarstvo i društvo.
Alternativa obveznom vojnom roku je sustav profesionalne vojske i dragovoljne (ugovorne) pričuve, gdje se ročnicima i pričuvnicima isplaćuje puna naknada za njihovu službu. Time se izbjegavaju neefikasnosti prisilne mobilizacije, smanjuju troškovi skriveni u oportunitetnim gubicima i omogućava da vojsku čine ljudi koji su motivirani i adekvatno plaćeni za svoj angažman. Takav model nije samo ekonomski održiviji, već je i pravedniji prema pojedincima koji sudjeluju u obrani države.