Vojska je organizirana oružana sila koja služi obrani države i provođenju njezine sigurnosne politike. U njezinom sastavu nalaze se djelatne vojne osobe, pričuvnici i ročnici.

Vojni rok

Obvezni vojni rok predstavlja model prisilnog novačenja u kojem država, prijetnjom sudskog progona, obvezuje skupinu građana da služe u vojsci bez da im plati naknadu za koju bi služili vlastitom voljom. Drugim riječima, potplaćeni su. Po završetku službe, ročnici postaju razvrstani pričuvnici, čime nastavljaju sudjelovati u obrambenom sustavu bez tržišne kompenzacije za svoju stalnu pripravnost.

Takav sustav omogućuje osobama koje npr. kao saborski zastupnici primaju neto plaću od 4.000 i više eura da uživaju obranu koju im pružaju ročnici i pričuvnici koji ne dobivaju tržišnu naknadu za svoju vojnu službu. Ročnici koji primaju 1.100 eura mjesečno, a služili bi dragovoljno za npr. 1.500, tako kroz prisilnu službu subvencioniraju obranu svojim sugrađanima koji primaju i po 4-5 puta veće plaće od njih i koji, poput većine građana, nisu nikada sami služili vojsku.

Razlika između naknade po kojoj bi ročnik/pričuvnik služio dragovoljno i naknade po kojoj je prisiljen služiti predstavlja porez koji on plaća u naravi kroz svoj prisilni rad, poput tlake u feudalizmu. To su potvrdili i Vrhovni zapovjednici NATO-a za Europu generali Alfred Gruenther i Lauris Norstad, koji su jednoglasno usvojili izvješće čije treće poglavlje nosi naslov: Conscription is a tax.

Niti jedan porez nije savršen, ali teško je zamisliti način raspodjele troškova obrane, ili bilo kojeg javnog dobra, koji se više kosi s načelima pravednosti, jednakosti i slobode odnosno dužnošću svakoga da sudjeluje u podmirenju javnih troškova u skladu sa svojim gospodarskim mogućnostima.

Obvezni vojni rok također donosi sve neefikasnosti centralnog planiranja, jer ne može uzeti u obzir različite sposobnosti, afinitete i ekonomske prilike koje su poznate samo pojedincima koji su obuhvaćeni obvezom. Time nastaju dodatni troškovi, jer su ljudi prisiljeni provoditi vrijeme u zadacima koji nisu optimalni za njihove vještine i u trenutku koji ne odgovara njihovom profesionalnom razvoju ili životnim okolnostima.

U praksi to znači da će liječnik, koji bi inače liječio pacijente za to vrijeme, morati provesti dva do četiri mjeseca u vojnoj ili civilnoj službi. Radnici koji su završili fakultetsko obrazovanje će voziti Glovo ili konobariti do godinu dana jer im neće poziv za vojsku stići na dan diplomiranja, a nitko ih ne bude htio zaposliti na stalno dok ne reguliraju vojnu obvezu. Neki će nakon srednje škole umjesto započinjanja karijere upisivati studije ili emigrirati kako bi izbjegli služenje vojnog roka, dok će drugi fingirati prigovor savjesti ili zdravstvenu nesposobnost kako bi izbjegli vojnu službu. Sve su to stvarni ekonomski gubici koji se ne vide u proračunskim izdacima, ali imaju značajan učinak na gospodarstvo i društvo.

Alternativa obveznom vojnom roku je sustav profesionalne vojske i dragovoljne (ugovorne) pričuve, gdje se ročnicima i pričuvnicima isplaćuje tržišna naknada za njihovu službu i pripravnost. Time se izbjegavaju neefikasnosti centralnog planiranja, smanjuju troškovi skriveni u oportunitetnim gubicima na tržištu rada i omogućava da vojsku čine ljudi koji su motivirani i adekvatno plaćeni za svoj angažman. Takav model nije samo ekonomski održiviji, već je i pravedniji prema pojedincima koji sudjeluju u obrani države.

Počeci vojski kroz povijest

Vojske su postojale gotovo otkako postoji organizirano društvo. Još su u starim civilizacijama Mezopotamije, Egipta, Kine i Indije postojale organizirane skupine ratnika koje su služile vladarima za obranu teritorija i širenje utjecaja. U tim ranim vojskama ratnici su često bili seljaci pozvani u rat samo u vrijeme sukoba, ali su s vremenom nastale i stalne vojne jedinice. S porastom moći država, vojska je postajala sve profesionalnija i sve važnija za očuvanje poretka.

Antičke vojske – od Grčke do Rima

U antičkoj Grčkoj vojska je bila sastavni dio građanske dužnosti – svaki slobodan građanin bio je i ratnik. Atenjani i Spartanci razvili su vrlo različite vojne sustave, ali su oboje utjecali na kasnije europske vojske. Rimska vojska, pak, bila je model organizacije, discipline i logistike. Legije su omogućile širenje Rimskog Carstva na tri kontinenta, a vojna služba bila je put do građanstva za mnoge stanovnike carstva.

Srednji vijek i feudalne vojske

U srednjem vijeku vojska se temeljila na feudalnim obvezama – plemići su svojim kraljevima davali vojnu potporu u zamjenu za zemlju. Vojnici su često bili vitezovi i njihovi pratitelji, a kasnije se razvijaju i najamnici. Vojska više nije bila nacionalna, već lojalna pojedinim vladarima, što je često dovodilo do složenih političkih sukoba.

Moderna doba – profesionalizacija i masovne vojske

Od 17. stoljeća nadalje dolazi do stvaranja stalnih, profesionalnih vojski. Francuska revolucija i Napoleonovi ratovi uvode koncept masovne mobilizacije – ideja da svi građani imaju obvezu braniti državu. Time se razvija koncept narodne vojske, koji će obilježiti 19. i 20. stoljeće. Industrijska revolucija dodatno mijenja ratovanje: oružje postaje masovno i smrtonosnije, a vojske sve brojnije i složenije.

Suvremena vojska – tehnologija i politika

U 20. i 21. stoljeću vojske su doživjele potpuni preobrat. Tehnologija – od tenkova i zrakoplova do interneta i satelita – promijenila je način ratovanja. Vojske su sve više profesionalizirane, dok se u nekim zemljama još zadržava obvezni vojni rok. Uloga vojske više nije samo ratna – uključuje humanitarne misije, mirovne operacije i obranu od kibernetičkih prijetnji. U globaliziranom svijetu, pitanje potrebe i svrhe vojske postaje i političko, moralno i ekonomsko pitanje.

Vojna oprema

Vojna oprema obuhvaća širok spektar sredstava koja vojnicima omogućuju učinkovito djelovanje u različitim borbenim i neborbenim situacijama. Osnovu čine osobna oprema poput borbenih uniformi, čizama, pancirnih prsluka i kaciga koje pružaju zaštitu i udobnost. Moderne uniforme izrađene su od materijala otpornih na vlagu, vatru i kemikalije, a sve češće uključuju i digitalne sustave za komunikaciju i navigaciju.

Oružje je ključni dio vojne opreme. Pješaštvo koristi puške, pištolje, mitraljeze i bacače granata, a sve češće se primjenjuju i sustavi koji omogućuju precizno gađanje na velikim udaljenostima. Uz vatreno oružje, sve više pažnje posvećuje se elektroničkom ratovanju – opremi koja ometa neprijateljsku komunikaciju ili otkriva prisutnost neprijatelja putem toplinskih i radarskih signala.

Zaštitna oprema neprestano se razvija kako bi vojnicima pružila što veću sigurnost na bojištu. Moderni pancirni prsluci štite od metaka i gelera, a neki modeli integriraju sustave za hlađenje tijela i nošenje dodatne opreme. Kacige nove generacije često uključuju ugrađene kamere, sustave za noćno gledanje i komunikacijske uređaje.

Osim osobne opreme, vojska koristi i razne sustave potpore, poput taktičkih vozila, dronova i transportnih sredstava. Laka taktička vozila omogućuju brzo kretanje po teškom terenu, dok bespilotne letjelice služe za izviđanje i nadzor bez izravnog izlaganja vojnika. Komunikacijski i zapovjedni sustavi također su dio šire vojne opreme, jer omogućuju koordinaciju i brzu razmjenu informacija na terenu.

U suvremenom ratovanju, prednost imaju vojske koje ulažu u naprednu tehnologiju i modularnu opremu prilagodljivu različitim misijama. Time se povećava učinkovitost, smanjuju gubici i omogućava fleksibilno reagiranje na različite prijetnje. Oprema više nije samo sredstvo preživljavanja, već ključan čimbenik strateške prednosti na bojištu.

O stranici

Vojska.hr je edukativna stranica na kojoj možeš saznati što je vojska, kako se razvijala kroz povijest, koje vrste vojne opreme koristi, kako se vojska opskrbljuje te na koje se načine može popunjavati – bilo dragovoljnim pristupom ili uvođenjem obveznog vojnog roka.